Političkom pomirenju prethodi ozbiljan test političke zrelosti, a njega ne polažu toliko državne institucije koliko živi ljudi i njihova trajna politička (ne)djela. Nemoguće je steći političku zrelost bez iskustva povijesnih istina i neprijepornih činjenica. Agresivna crveno-crna podjela Hrvatske predvođena SDPartijskom koalicijom nastavlja s prokušanim manipulacijama i vodi u sve dublju podjelu Hrvatske. Hrvatska javnost godinama se pita tko je u pravu i tko će na koncu odnijeti pobijedu, kao da je riječ o nogometnoj utakmici. Međutim povijest je itekako već odgovorila i argumentirala učinjeno: obnovljena je i uspostavljena moderna država Hrvatska: suverena, neovisna, članica UN, Nato-a i EU. I nije obnovljena nikakva Nezavisna Država Hrvatska. To najbolje znaju komunistički antifašisti koji neprestano zazivlju NDH kako bi sebi dali na važnosti. Jer da je ova naša Republika Hrvatska obnovljena NDH, demokratski je svijet ne bi ni prepoznao niti priznao, a komunistički antifašizm i njegova pokroviteljica SDPartija ne bi ovako bezočno mogli širili laži o samostalnoj Hrvatskoj i nanositi joj toliko zla. Republiku Hrvatsku su priznali Saveznici, pravi antifašisti i pobjednici Drugog svjetskog rata, oni isti koji su 1999. bombardirali fašističku Srbiju. Borbena grupa Fenix sastavljena od hrvatskih domoljuba, emigriranata iz Australije i Njemačke, prešla je tadašnju austrijsko-jugoslavensku državnu granicu 18. lipnja 1972. s ciljem da u Jugoslaviji tj. zapadnoj Bosni podigne oružani ustanak hrvatskog naroda i sruši Jugoslaviju te uspostavi slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Nikakvu NDH oni nisu željeli obnoviti i nitko od njih nije bio ustaša niti je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu. Etiketiranje ustaštvom nije imalo nikakve osnove, to je vrijeme kad ono s predznakom hrvatsko, srbokomunizam etiketira ustaštvom, a sve kako bi „opravdao“ svoju brutalnost i represiju nad Hrvatima. Najstariji branitelj bio je rođen 1936., najmlađi 1953. godine. Nakon Hrvatskog proljeća njih devetnaestoro iz svih krajeva Hrvatske svjesno se žrtvovalo u pokušaju da održe plamen hrvatstva. Htjeli su da se žar hrvatske državnosti potpuno ne ugasi. Geslo Hrvatskog revolucionarnog bratstva: „Život za Hrvatsku“, nažalost je potpuno ispunjen. Ili su poginuli u borbi, ili su likvidirani ili osuđeni na smrt streljanjem, osim Ludviga Pavlovića koji je bio maloljetan. Nisu imali šanse; na njih je krenulo dvjesta tisuća vojnika JNA, niških specijalaca, pripadnika Teritorijalne obrane i milicajaca. Na području planine Raduše našli su se u okruženju, razdvojili, ali do 27. srpnja 1972. godine sve je bilo gotovo. Shvatili su da su izgledi mali i misija nemoguća, ali nisu znali da u slučaju zarobljavanja nitko od njih neće, jer ne smije, preživjeti; da će ih dočekati pravi krvnici kojima su dana precizna uputstva za samo jedan jedini postupak u tri faze: ispitivanje – tortura – likvidacija. Tako se i dogodilo. Sedmorica su zarobljena i saslušavana u mostarskom i sarajevskom zatvoru i na još neutvrđenim zatvorskim lokacijama, ubijeni su pod batinama ili su nakon torture ostaci života u polomljenim ljudima jednostavno likvidirani. Sve je učinjeno kako bi se torture i likvidacije zataškale, a Hrvati dodatno zastrašili. Jedan od „viđenijih“ ispitivača u zatvoru bio je i potpukovnik Ivan Fumić (1930), iz pravne službe JNA, a poslije u Republici Hrvatskoj dugogodišnji predsjednik tzv. Antifašista. Čuveni čuvar tekovina komunističke antifašističke borbe, koji je u suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj pod krinkom antifašizma nastavio širiti komunističku propagandu. Prema svjedočenju Josipa Barišića on je po zatvorima i mučionama „vlastoručno obrađivao“ uhićenike: pendrekom i štangama im lomio kosti, izbijao bubrege i sve što je trebalo da se iskorijeni ustaška guja. Čak mu je u zanosu mučenja rekao da bi u “stara dobro partizanska vremena bez ispitivanja priklao”. Nije Fumić branio ustavni poredak SFRJ, tužitelji obično nisu i krvnici, nego je nastavio s prokušanim metodama temeljitog uništavanja Hrvata, baš kao da je nad grotlom Jazovke. Titu anglosaksonski povjesničari pripisuju 570 tisuća ubijenih „narodnih neprijatelja“ nakon 1945. i tako ga svrstavaju na 13. mjesto na ljestvici najvećih masovnih ubojica u svjetskoj povijesti. Ivan Fumić i drugovi samo su dio represivnog aparata, uhodanog komunističkog stroja za pokolje, danas okupljenih u SABA i tzv. Ligi antifašizma koja je neki dan u Lisinskom pjevala “Po šumama i gorama” “Sutjesku” i ostale sramne partizanske pjesme koje veličaju partizane i Jugoslaviju. Bez obzira na sve argumente za i protiv, povijest je već donijela presudu, samo još hrvatski povjesničari šute: grupa Fenix nisu bili nikakvi teroristi već hrabri borci za suverenu Hrvatsku. Oni nisu uspjeli, ali su anticipirali budućnost, pokazali da se može i mora, jer samo osamnaest godina kasnije (1990.) Slobodan Milošević ruši Jugoslaviju i uskoro će započeti otvorena srpsko-srbijanska agresija na Hrvatsku. Tek je predsjednik Franjo Tuđman uspio ostvariti suverenu i samostalnu državu Hrvatsku. Zašto je Hrvatska zaboravila na svoje branitelje? Devetnaest sinova nitko ne spominje, nema ih u udžbenicima, ali mora tolerirati njihove progonitelje i krvnike: Ivana Fumića i drugove, silne „antifašiste“ koji se zapravo nisu borili protiv fašizma nego gradili svoju nakaznu državnu tvorevinu – Jugoslaviju? U poveznici poslušajte svjedočenje Josipa Barišića kakve je sve torture doživljavao samo stoga što je poznavao jednog pripadnika ove viteške skupine. https://youtu.be/Zi20_M-RYOg?si=cfx5jSt_g0EXUBia hrsvijet.net braniteljski.info Navigacija objava Trnjak Fest čuva vinski identitet, spaja tradiciju, gospodarstvo i turizam Hercegovine Zavelim ponovno okupio prijatelje planine i zavičaja
