I toga ima: Nacionalisti koji veličaju Tita

Piše: Josip Milić

Predsjednik SNS-a Zmago Jelinčič je na Dan mladosti 2023. godine, na svoju parcelu u Žusterni donio Titov kip, koji je dugi niz godina imao u svom domu u Ljubljani, i simbolički ga okrenuo prema Trstu. Spomenik je njegovo osobno vlasništvo i nitko mu ga ne može oduzeti. „Kupio sam ga u vrijeme kada su svi u bivšoj zajedničkoj državi bacali Titove kipove i slike, baš kao Peterle u tadašnjoj skupštini. To je simbol određenog razdoblja u kojem smo živjeli. Povijest se ne može ignorirati niti mijenjati! Narod bez povijesti ide prema nestanku. Nikada ne smijemo zaboraviti što je bilo, bilo loše ili dobro“, rekao je najpoznatiji slovenski desničar Jelinčič, široj javnosti poznat po provokacijama.
Namjerno je okrenuo Titov kip prema Trstu. “Treba znati da smo mi Slovenci izgubili Trst i Goricu u velikoj mjeri i zbog njega. Neka se oni s druge strane malo srame onoga što su Slovenci mogli imati”, upozorava Talijane.
Bivši zastupnik očekuje kako će vijest o postavljanju njegova kipa u Sloveniji tome stati na kraj. „Kod nekih će kip evocirati sjećanja na bivšeg predsjednika i bivšu zajedničku državu. Očekujem i da će se ljudi koji nisu živjeli u bivšoj zajedničkoj državi podići na noge, jer neki ljudi maršala Tita označavaju kao zločinca, što je zapravo smiješno“. On Tita cijeni jer je prvi u povijesti koji je Slovencima dao teritorijalni okvir koji je temeljem Ustava iz 1974. prerastao u državnu neovisnost. Dakle, državotvorac i otac domovine Slovenije.

Drugi desničar koji veliča Tita je Željko Komšić. On se lažno predstavlja kao Hrvat i uzurpira hrvatsku poziciju u Predsjedništvu, a ustvari je velikobošnjački nacionalist i desničar.
Komšić političku potporu dobiva dominantno iz bošnjačkog biračkog tijela. Upravo tu nastaje temeljni problem: pitanje legitimnog predstavljanja jednog konstitutivnog naroda pretvara se u politički inženjering, što dugoročno produbljuje nepovjerenje i destabilizira odnose unutar same Bosne i Hercegovine.
Istodobno, Komšićeva politička retorika često se oslanja na nasljeđe bivše države i afirmaciju lika Josip Broz Tito. To samo po sebi ne bi bilo sporno da nije praćeno selektivnim odnosom prema povijesti. Dok se naglašavaju elementi antifašističke borbe, sustavno se zanemaruju ili relativiziraju poratni zločini i represija komunističkog režima.
Upravo tu dolazimo do paradoksa: političar koji se predstavlja kao građanski orijentiran i progresivan, u praksi koristi obrasce političkog djelovanja koji podsjećaju na jednoumne modele prošlosti. Još je veći paradoks što se istodobno poziva na multietničnost, dok njegovo djelovanje kod jednog čitavog naroda izaziva osjećaj političke frustracije.
U tom kontekstu, veličanje Tita od strane političara koji sebe predstavljaju kao nositelje demokratskih vrijednosti dodatno pojačava nepovjerenje. Jer za mnoge, Tito nije samo simbol jednog vremena, nego i simbol represije iz sustava u kojem demokracija nije postojala.
Od Jelinčiča do Komšića, vidimo kako se ideološke linije brišu kada to odgovara političkom interesu. Nacionalizam i jugonostalgija, iako naizgled suprotstavljeni, često su u stvari jedno te isto uvijeno u celofan bratstva i jedinstva.

braniteljski.info