Znate li da je danas, 9. srpnja, jedan od onih povijesnih dana za Hrvate i zasigurno velik broj njih i danas točnozna gdje je bio toga dana prije točno 25 godina, upravo kao i potpisnica ovih redaka? I zašto je toga dana vrištao, grizao nokte, nervirao se…Pa podsjetimo: na današnji se dan prije četvrt stoljeća Goran Ivanišević zauvijek upisao u zlatnu sportsku i hrvatsku povijest osvojivši Wimbledon u triler-finalu, i njegovu drugom u nizu, svladavši Australca Patricka Raftera s 3-6, 6-3, 3-6, 6-2, 9-7 (kada je iskoristio tek četvrtu meč loptu za konačnih 9:7, a prije toga imao dvije dvostruke servis-pogreške na meč-lopti). Bio je ponedjeljak – People’s Monday – kako je taj epski meč i nazvano. A povijest je ispisao ne samo kao osvajaš najprestižnijeg Grand Slama već i zbog činjenice da je postao prvi tenisač koji je osvojio Wimbledon s pozivnicom (posebna pozivnica organizatora – Wildcard). Kasnije, samo dva tjedna poslije, pokazat će se da je ta odluka bila najbolja u povijesti tenisa. Postao je tada prvi Hrvat koji je osvojio Wimbledon, prvi osvajač koji je došao s pozivnicom i pobjednik s najnižim renkingom – kao 125. igrač svijeta (slavlje ga je lansiralo na 16. mjesto) i, možemo slobodno reći, na zalasku profesionalne karijere. Jer još su ga tek nešto više od dva mjeseca dijelila od 30. rođendana (rođen je 13. rujna 1971.). U njegov uspjeh, priča se, nitko tada nije vjerovao, osim oca Srđana. Prije finalnoga okršaja Splićanin je imao još jedan težak zadatak – svladati domaćeg favorita Tima Henmana. I uspio je, i to u meču koji je kiša oduljila na čak tri dana.Tada su engleski mediji pisali: “Možda je Henman Englez, ali Goran je naš”. Jer nakon što je slavio nad Henmanom, domaćinu je ugasio svaku nadu da će dobiti prvog pobjednika najvažnijeg turnira na svijetu još od Freda Perryja i davne 1936. godine. Neponovljivi je Zec pobjedu na londonskoj travi posvetio svom tragično preminulom prijatelju, košarkašu Draženu Petroviću, a Hrvati kao Hrvati, i za njega su pripremili nezaboravan doček nakon nevjerojatnog uspjeha. Dan nakon povijesnog osvajanja Wimbledona, 10. srpnja, na splitskoj Rivi dočekalo ga je više od 150.000 prijatelja, navijača, poštovatelja, ljubitelja sporta i tenisa, a mnogi su, među kojima je bila i moja malenkost, na spektakularni doček u grad pod Marjanom stigli i iz Hercegovine. U sjećanju mi je ostalo da sam tada stajala tik uz još jednu hrvatsku sportsku heroinu Blanku Vlašić, jednu od najboljih svjetskih skakačica u vis svih vremena (19 velikih međunarodnih medalja, uključujući olimpijsko srebro i broncu, četiri svjetska zlata te europsko zlato), koja je, uz brojne Goranove kolege i prijatelje, došla na rivu pozdraviti ga. A kad se Goran pojavio u svom gradu pred svojim Splićanima, zavladalo je pravo ludilo. Uz zastave, upaljene baklje… ‘gorjela’ je cijela riva…Do podizanja wimbledonskog pehara te 2001. godine, Ivanišević je triput bio u finalist tog Grand Slama i svaki put Centralni teren napustio kao gubitnik: 1992. bolji od njega bio je Amerikanac Andre Agassi, a 1994. i 1998. ponovno Amerikanac, ovaj put Pete Sampras. Malo tko je očekivao nešto od igrača koji je na turnir stigao s pozivnicom, bio 125. igrač svijeta i na zalasku karijere. Toga 9. srpnja 2001., Goranovo su lice oblile suze radosnice, a kako i ne bi nakon trosatne borbe ‘biti ili ne biti’ na terenu. Bila je to drama koja je imala sve, ostvarene dječačke snove, tri poraza u finalima, veliki uspjeh na samom završetku karijere, ulazak u finale uz pozivnicu usprkos svim očekivanjima, meč od pet setova i, da drama bude još veća, dvije dvostruke pogreške na meč-lopti. A uz ovaj povijesni dan za cijeli svjetski tenis, Hrvatsku, a ponajprije Ivaniševića, prisjetimo se i nekoliko rečenica koje je izrekao novinarima, a koje dovoljno govore o tome što mu je značila pobjeda na Wimbledonu: Svaki dan se sjetim tog dana. To je najveća priča mog života, petnaest godina sam čekao tu pobjedu. Vjerojatno bih se ubio da nisam pobijedio Raftera. Prijatelji su me htjeli poslati psihijatru jer sam svako jutro gledao Teletubbiese za vrijeme turnira, jeo istu hranu u istom restoranu, tuširao se pod istim tušem u All England Clubu. Postojao je dobar Goran, loš Goran i onaj između. Cijelog života živio sam kao profesionalac, ali nikad mi nije bilo dosadno, ali naporno jest. Sve svoje emocije ostavio sam na tom terenu, nikada nisam glumio, bio sam to prirodni ja – govorio je medijima, uz smijeh, neponovljivi Goran, a pamtimo i njegove riječi godinama poslije: Ni danas mi nije jasno kako sam osvojio taj Wimbledon! Nije mi jasno zašto sam pobijedio… Tada se po Splitu pričalo kako se doček sprema za ‘tri Gorana’, a i dan-danas posebno će ostati upamćen legendarni transparent koji je nakon Ivaniševićeve pobjede počeo kružiti po Splitu: “Fala k…, Gorane”, ali i euforija legendarnog HRT-ovca Miće Dušanovića koji je uz vrisak: “Tooooo!!! Uživajte, gledajte, plačite, skačite – Goran Ivanišević je pobjednik Wimbledona!” proslavio zasigurno jedan od najneočekivanijih, ali i najvećih uspjeha hrvatskoga sporta… Večernji list Navigacija objava BIVŠI HRVATSKI KAPETAN OKUPLJA MLADE ODBOJKAŠICE U HERCEGOVINI
